2015-01-14 15:39:15

OBILJEŽILI SMO OBLJETNICU ROĐENJA DOBRIŠE CESARIĆA

Znameniti hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić rođen je 10. siječnja 1902. godine u Požegi. Naša škola s ponosom nosi njegovo ime. Na obljetnicu rođenja odali smo počast svom pjesniku, kao što to činimo svake godine. Okupili su se pred njegovom rodnom kućom i položili vijenac na spomen-ploči.

Na početku je sve nazočne pozdravila ravnateljica, profesorica Zvjezdana Krip. Umirovljeni učitelj hrvatskog jezika i povijesti Ivan Abibović nadahnuto je govorio o tome koliko Cesarićeva poezija znači i danas, te koliko inspirira čitatelje svih generacija.

Profesorica engleskog i njemačkog jezika Sandra Halt-Ćuže pripremila je kratko izlaganje o Cesarićevom životu i radu. Pročitala je i svoju pjesmu Neki novi pjesnik, što je bilo malo iznenađenje i pravo osvježenje. ( pjesma u prilogu )

Učiteljica razredne nastave (i autorica ovog teksta) Irena Ivetić pročitala je svoj kratki tekst o Cesarićevoj poeziji, te njegove pjesme Naranča i Breze na ulici. ( tekst u prilogu )

            U Požegi se, na žalost, više ne održava pjesnička manifestacija Dani Dobriše Cesarića, ali učitelji i učenici „Cesarićeve“ škole ponosni su na svog pjesnika i ne dopuštaju da on padne u zaborav. Osim obilježavanja obljetnice rođenja, provode i projekt „Cesarić u Cesariću“. Svečanu desetogodišnjicu projekta obilježit će  23. siječnja. O bogatom programu koji pripremamo za taj dan informirajte se na web-stranici škole i dođite, bit će nam drago!

 

                                                            IRENA IVETIĆ, učiteljica razredne nastave

______________________________________________________________________

Sandra Halt-Ćuže

NEKI NOVI PJESNIK

 

Jučer nešto baš Ujević Tin

Ne vidje pero kroz maglu i dim

Ni premio mu Zagreb grad

al ne uzrujavam se ja

Nekom zgodom noćas Matoš

odozgora na maćuhice gleda nemilo

Komadić mu se srca zbog ljubavi

nesretne odlomio

A otkad nam Šimić dragi

prijeđe u zvijezde sav

Sjetismo se i mi da smo samo prah

Ali ne želim gledat crno

Što lavež se prostire

kroz Krležin 'Nocturno'

Već nogu pred nogu

put Petrice Kerempuha

gdje ima još veselja i dobroga duha

idem Vesni Parun u suton pravit društvo

jer sam bit' je tužno

dok neki novi pjesnik

sad stihove niže

slijevaju se biser kapi niz latice ruže

Razmišljam odjenut' moj svečani haljetak

naići će možda i Luko Paljetak

Pa kad je ekipa na okupu sva

Zašto ne bih i ja bila Dobrišina kap

kad baš ona tka tako divan slap?

Sandra  Halt-Ćuže, studeni, 2009.

_________________________________________________________________

Irena Ivetić

 

UZ POLAGANJE VIJENCA NA RODNU KUĆU DOBRIŠE CESARIĆA,

NA 113. GODIŠNJICU ROĐENJA

 

O Dobriši Cesariću neću govoriti kao književni kritičar jer to nisam, niti  kao profesor književnosti jer ni to nisam. A u ovoj prigodi to nije ni potrebno. Govorit ću kao „obična“ učiteljica, iskreni zaljubljenik u pisanu riječ i kao osoba koja se i sama najradije izražava upravo pisanom riječju.

            Učiteljica sam više od dvadeset godina i smatram da je jedna od naših najvažnijih zadaća razvijati kod djece, od najranije dobi, ljubav prema pisanoj riječi, knjigama i naviku čitanja. U današnje vrijeme to je sve teže, ali nije manje važno.

            Iz tog razloga želim naglasiti jednostavnost i razumljivost Cesarićevih stihova. Isključivo za djecu napisao je manji broj pjesama koje su objavljene u časopisima. Ali i među pjesmama za „odrasle“  puno je onih pristupačnih djeci mlađeg školskog uzrasta: Početak proljeća, Voćka poslije kiše, Slap, Slavonija, Putujući Slavonijom – samo su neke od njih. Te je pjesme moguće na nastavi  tako lijepo interpretirati (obraditi), potaknuti djecu na razmišljanje i razgovor. (A kad se pohvale kako tu pjesmu znaju napamet još od vrtića – učiteljica je radosna, a oni vrlo ponosni.) Nakon takvih sati zadovoljni smo svi, „puno nam je srce“, djeca toliko toga nauče i potaknuta su da se i sama izraze kroz stihove.

            Djeca odmah i iskreno daju do znanja što im se sviđa a što ne, njih se ne može prevariti. Biti jasan i razumljiv djeci i širokom krugu čitatelja, „običnih ljudi“ – to treba znati, to treba moći. Jednostavnim riječima prenijeti osjećaje, razmišljanja i vječne životne istine. Od naizgled nevažnih pojedinosti, svakodnevnih „sitnica“, beznačajnih događaja Cesarić je stvarao pjesme izvanredne vrijednosti i snage. U tome je njegova veličina.

            Onda kad su nastajale te pjesme nisu bile „moderne“, nisu pratile kretanja u literaturi onoga vremena. Ali Cesarić je bio dovoljno hrabar i svoj, pisao je onako kako je osjećao da treba pisati. Držao se klasičnih oblika, vezanog stiha, s prirodnim osjećajem za rimu i ritam majstorski komponirao svaku pjesmu, strpljivo je brusio poput kristala.

            Pjesme su ostale i opstale, bez obzira na sva kretanja i mijene u književnosti i u društvu. Ljudi su ih prihvatili kao svoje, čitaju ih iznova i iznova, znaju naizust... Mogu li onda uzeti sebi tu slobodu i pjesme našeg Dobriše Cesarića nazvati evergrinima?...

           

Završit ću  izrekom koju pamtim još iz srednjoškolskih dana i kojoj se često vraćam: „Istina je često ružna, umjetnost imamo zato da ne bismo propali zbog istine“. Dragi moji prijatelji, umjetnost stvaraju obični ljudi poput vas i mene (samo dovoljno hrabri), stvaraju je za isto tako obične ljude. Svaka umjetnost – književnost, kazalište, film, ples, slikarstvo, glazba - uljepšava život i hrani dušu. Još jedan razlog više da budemo ponosni na našeg Dobrišu Cesarića i da ga se sjećamo, ne samo danas.

                                                          IRENA IVETIĆ, učiteljica razredne nastave


Osnovna škola "Dobriša Cesarić" Požega