Definirajmo:

DISGRAFIJA- motoričke teškoće u pisanju

DISLEKSIJE – teškoće u čitanju i razumijevanju pročitanog

DISKALKULIJA- teškoće u savladavanju matematičkih zadataka

ADHD- poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje (više na http://www.budenje.hr/o_adhd.php)

Najprije je govorila o načinima dijagnosticiranja teškoća koje svoje uzroke imaju na neuronskoj razini: „događa se da impulsi za ono što mnogi savladavaju normalnim tempom kod takve djece smješteni na drugom mjestu, točnije dolazi do prekida u prenošenju impulsa te je slika necjelovita i isprekidana“ Kao rezultat toga, razjašnjava Požgaj-Vinčić, djetetu kao čitaču bježe redovi dolazi do bljeskova, preskoka, pa tako često i u pisanju preskače redove, ne može ih pratiti. Krajnji rezultat te poteškoće su slabiji rezultati u školi jer ne može savladati gradivo jednakom brzinom kao ostali učenici, Na psihološkoj razini dolazi do osjećaja neuspjeha izaziva povlačenje, odustajanje te smatra školu dosadnom i napornom. Često izostaje s nastave pod izlikom bolesti ali puno puta se loši osjećaji i odražavaju psihosomatski.

Što može učiniti učitelj?

Učitelj/ica ima vrlo važan zadatak moći prepoznati da dijete ima takvu poteškoću uputiti ga timu su stručnjaka da točnije definira te nadalje prilagoditi cjelokupan nastavni pristup.

Logoped S: Požgaj-Vinčić zorno nam je prikazala na dječjim uradcima kako to izgleda te nam dala pregršt ideja kako osmisliti i olakšati nastavne jedinice takvoj djeci; ovdje samo nekoliko takvih savjeta:

slušanje-gledanje-pokret (puno vizualnih materijala; učenje na slog i takt)
smanjenje obima zadataka ali ne i tipa (Npr. 1 dan samo po dva sloga, drugi po tri)
poravnanje redova LIJEVO
veći RAZMAK između redova ali i riječi
kognitivne mape
kod DISKALKULIJE dozvoliti upotrebu računala

Zaključno, na opće iznenađenje svih nas naša kolegica i stručnjak u području, psihologinja Branka Lukić-Cesarik, iznijela je intimno svjedočenje svog osobnog puta obrazovanja s disleksijom.

U uvodu je naznačeno da unatoč poteškoćama takva djeca mogu često imati natprosječni kvocijent inteligencije.

Njezino iskustvo bilo je obilježeno dobrim i požrtvovnim učiteljima; od učiteljice čija rečenična intonacija i glasovna interpretacija joj je pomagala osjetiti zarez i točku u rečenici – preko oca koji ju je upisao na gimnastiku te joj tako indirektno pomogao bolje se prostorno snalaziti u rješavanju zadataka – do klasičnih stihova, rima i brojalica (igre „školice i gumi-gumi“) koje su svojim ritmičnim ponavljanjem omogućile osjetiti i prepoznati slog, te izvrstan učitelj likovnog odgoja koji nije samo zadavao temu već pričao o odnosima stvari u prostoru i njihovoj perspektivi.

Također je cijenjena kolegica Lukić-Cesarik naglasila da ono što danas stručnjaci nazivaju „Brain ggym“ (prev. gimnastika mozga) je izbačeno s predmetima poput domaćinstva (guljenje krumpira, rezanje mrkve –sortiranje stvari), tehničke kulture (piljenje raznih predmeta – za razvoj fine motorike, prostorno snalaženje) i sl. te isto tako naglasila da se novom kurikularnom reformom školstva namjerava sažeti više sličnih predmeta u jedan kao i vratiti te dobre korisne predmete koji su od životnog značenja.

Nastavnici škole Cesarić nisu nikad prezali od promjena već ih objeručke prihvaćali te će zdušno prionuti primijeni novih spoznaja u svakodnevnom radu.

Piše: Sandra Halt-Ćuže